Kad sebe percipiramo kao sportski narod, slavimo svjetske uspjehe naših zvijezda – rukometaša, skijaša, atletičara ili nogometaša, a kad govorimo o hramovima sporta, govorimo o rukometnim arenama za 18.000 gledatelja, slalomskim stazama za svjetski kup ili nogometnim stadionima za svjetsko prvenstvo. Međutim, ako se spustimo s Olimpa, čini se da sport više volimo konzumirati gledajući nego se njime zapravo baviti. Običnih sportskih terena, bazena i dvorana za nas same – učenike, amatere ili rekreativce – ima malo i njihova izgradnja nipošto nije tema interesa televizije, novina i vladinih sjednica. Ipak, upravo tu nastaje i razvija se kultura sporta: na kvartovskom igralištu, u lokalnoj dvorani ili obližnjem plivalištu. Arhitektura sportskog borilišta u svakodnevnom kontekstu možda je bliža iskustvu sporta od spektatorskog i spektakularnog karaktera velikih sportskih arena.